Naš prvi izlazak u grad na Tajlandu proveli smo tako da smo nekoliko sati lutali uokolo, zaustavljajući se svako toliko da popijemo pivo ili pojedemo užinu. Zaustavio sam se u štandu sa sladoledom. Sladoled od sira može zvučati čudno, ali mješavina slanog i slatkog dobro se slagala s ostalim okusima tajlandskog čaja i hokaido mlijeka. Ali Dolce Gusto bi idealno „sjeo“ uz desert. No znao sam da nemaju ništa sa zapada, pa nisam ni tražio.
Malo kasnije naletjeli smo na uličnu tržnicu, gdje smo se zaustavili za goveđu kobasicu, jetrenu kobasicu i prženu rižu posluženu u izdubljenom ananasu. Poslije smo prošetali dalje do jednog kafića, gdje smo primijetili da ispred trgovine ima gomila djevojaka tipa Instagram ekipe koje slikaju fotografije, pa smo to uzeli kao znak da to isprobamo. Unutrašnjost je bila tamna i slabo osvijetljena s malim žaruljama Edison svitka i minimalističkim otočkim barom u sredini. Podijelili smo čokoladni kroasan, a ja sam naručio kombinaciju espressa, vanilije i aktivnog ugljena, dok je prijatelj naručio hladno pivo. Bila je to više od dobre prilike za fotografiranje – pića su bila savršeni popodnevni pick-up, mada moj Dolce Gusto ništa nije moglo zamijeniti.
Širom Tajlanda bilo je obilje kafića i nadao sam se da ću negdje naći i Dolce Gusto. To je moglo biti i zato što u zemlji postoji niz zakona o alkoholnim pićima, koji su u velikoj mjeri budistički. Prodaja alkoholnih pića zabranjena je u određenim dijelovima dana , a oglašavanje alkoholnih pića i piva na Tajlandu je ilegalno. Policija je 2017. najavila da će to tumačenje zakona proširiti i na objave na društvenim medijima. To ne znači da nismo puno pili dok smo bili tamo – bilo je to samo tijekom određenih sati.
Upravo iz tih restrikcijskih razloga kad je u pitanju alkohol, kava ima prostora za prodaju – stoga mi nije jasno kako to da Dolce Gusto nigdje nisam našao. …